Operacija krajnika,
mandula, tonzila
(Tonzilektomija)
Tonzilektomija
ili operacija mandula je jedna od najčešće izvođenih operacija kod
djece. Tonzilektomija se definira kao kirurško odstranjenje nepčanih
mandula. Tonzilarni problem, odnosno vječito pitanje da li i kada
treba operirati tonzile, provlači se u medicini unatrag zadnjih
nekoliko desetljeća. Stavovi o tonzilektomiji mijenjali su se kroz
povijest. Sredinom 20-tog stoljeća bio je trend da se gotovo svakom
djetetu odstrane mandule, osobito radi prevencije šarlaha i
reumatske groznice koje su u to doba bile značajan uzrok smtrnosti.
Postupno, otkrićem i razvojem antibiotika te razvojem saznanja o
imunuloškoj funkciji mandula taj stav se postupno mijenjao sve do
stava da niti jednom djetetu ne treba odstranjivati tonzile, te je
dosta tadašnje djece postalo žrtvom takvog krutog stava i
komplikacija vezanih za ponavljane upale krajnika (tonzilitis). Sada
u medicini prevladava srednja linija koja zagovara tonzilektomiju
kod jasno definiranih indikacija, a to su najčešće izražena
hipertrofija tonzila i učestali tonzilitisi. Česti tonzilitisi, osim
medicinskog, predstavljaju i značajan društveni i javnozdravstveni
problem, radi velikog broja bolovanja pacijenata/roditelja odnosno
izgubljenih školskih dana.
Tonzile, mandule
ili krajnici su limfno tkivo koje je pokriveno sluznicom.
Razlikujemo tri vrste mandula: jezična, nepčana i ždrijelna
(takozvana treća mandula). Zdrave mandule imaju značajnu imunološku
i zaštitnu ulogu, ali ukoliko su uvećane i kronično promijenjene
zbog ponavljanih upala, one mogu postati žarište i rasadnik
infekcije.
Indikacije za
tonzilektomiju mogu biti apsolutne i relativne. U apsolutne
indikacije, kad je svakako potrebo odstraniti mandule, spadaju:
tonzile koje su jako uvećane i zatvaraju gornje dišne putove te
uzrokuju otežano disaje ili gutanje, pet ili više upala grla
godišnje, ponavljajući peritonzilarni apscesi, upale mandula koje
uzrokuju febrilne konvulzije te sumnja na maligne promjene u
tonzilama. Relativne indikacije su kronično asimptomatsko
kliconoštvo na streptokok, asimetrija mandula i kronični tonzilitis
nakon neuspješnog konzervativog liječenja. Kontraindikacije za
tonzilektomiju su pojačana sklonost krvarenju, anemija i akutna
respiratorna infekcija. Kontraindikacijom se smatra i ranija dob
djeteta, tako da se tonzilektomija najčešće ne izvodi kod djeteta
mlađeg od dvije odnosno tri godine. Odluku o tonzilektomiji donose
pedijatar, liječnik obiteljske medicine i otorinolaringolog. Glavni
pokazatelj učestalosti tonzilitisa je broj antibiotskih kura radi
upala mandula. Premda je tonzilitis je najčešći razlog propisivanja
antibiotika, često se neopravdano uvodi antibiotik i kod virusnih
respiratornih infekcija tako da bi u kriterijima o indikaciji za
tonzilektomiju trebala biti upala tonzila s karakterističnom
kliničkom slikom: grloboljom, povišenom tjelesnom temperaturom te
žarko crvenim tonzilama s mogućim gnojnim čepovima. Često je
refluksna bolest (povrat želučanog sadržaja u ždrijelo) uzrok
kronične grlobolje i osjećaja nakupljanja sekreta u ždrijelu te
postoji mogućnost postavljanja neodgovarajuće indikacije za
tonzilektomiju kod takvih pacijenata. Indikacija za tonzilektomiju
može biti i hrkanje odnosno opstruktivna apneja u spavanju. Ukoliko
su tonzile žarište infekcije koja može uzrokovati i različite
sistemske bolesti organizma, tonzile treba odstraniti bez obzira na
životnu dob.
Tonzilektomija
kod djece se izvodi u općoj anesteziji. Postoji više suvremenih
kirurških tehnika odnosno pristupa tonzilektomiji, kao što su
radiofrekvencijska ablacija, upotreba harmonijskog skalpela,
laserska redukcija mandula. Ipak, najčešće se koristi klasična
operacijska tehnika kod koje se kirurški odstrani tonzila u
cijelosti te se napravi hemostaza / zaustavljanje eventualnog
krvarenja. Postoperativni oporavak je individualan i traje najčešće
tjedan dana. Postoperativno se preporuča pošteda i potrebno je
osigurati adekvatan unos tekućine u organizam te se preporuča
uzimati mekaniju hranu. Postoperativna bol u području ždrijela
postupno nestaje kroz nekoliko dana te je potrebno prema
potrebi ordinirati lijek protiv bolova. Postoperativna kontrola se
najčeše vrši tjedan dana nakon operacije, a prema potrebi i
ranije.
Kod djece
vrtičke i školske dobi, često se postavlja pitanje postojanja
uvećane treće mandule i potrebe njenog odstranjenja. Adenoidi,
ždrijelna tonzila ili treća mandula predstavljaju limfno tkivo koje
se nalazi sa stražnje strane nosa, u gornjem dijelu ždrijela.
Adenoidi mogu u djetinjstvu biti uvećani te uzrokovati smetnje
prolaza zraka kroz nos, uzrokovati ponavljanje infekcije uha, nosa i
sinusa te hrkanje i nazalni govor. Uvećani adenoidi uzokuju
slabiju prohodnost Eustahijeve cijevi koja spaja nos i srednje uho,
na taj način može uzrokovati nastanak sekretorne upale srednjeg uha
te posljedično smetnje sluha. Treća mandula je najveća u dobi od 3-6
godina, potom najčešće se postupno spontano smanjuje. Ponekad se
može naći i kod odraslih osoba. Adenoidi su zbog svog položaja teže
dostupni klasičnom pregledu grla i nosa te najčešće zahjevaju
endoskopski pregled gornjeg dijela ždrijela od strane specijalista
otorinolaringologa, prilikom čega se može utvrditi u kojoj mjeri
treća mandula zatvara stražni dio nosa. Za endoskopski pregled
(fiberom ili optikom) potrebna suradnja osobe/djeteta koje se
pregledava.
Kao i nepčane
mandule, tako i treća mandula može biti žarište različitih
uzročnika, najčešće bakterija, a prilikom upale limfno tkivo se može
dodatno uvećati i urokovati pogoršanje simptoma opstrukcije. Treća
mandula je često povezana s kroničnom upalom sinusa. Adenoidektomija
je kirurško odstranjenje treće mandule. Zahvat se izvodi posebnim
instrumentom kroz usta u općoj anesteziji. Adenoidektomija se izvodi
zasebno, u kombinaciji s odstranjenjem nepčanih mandula ili u
kombinaciji s postavljanjem ventilacijskih cjevčica za bubnjiće
ukoliko je došlo do razvoja sekretorne upale srednjeg uha i provodne
nagluhosti. Indikacija za odstranjenje treće mandule ukoliko je ona
uvećana jest otežano disanje na nos, hrkanje i opstuktivna apneja u
spavanju, kronična sekretorna upala srednjeg uha i kronična upala
sinusa. Kontraindikacija za adenoidektomiju je pojačana sklonost
krvarenju, akutna respiratorna infekcija te rascijep nepca. Djeca se
najčešće dobro oporavljaju nakon adenoidektomije, te se često
otpuštaju iz bolnice isti dan nakon operacije. Postoperativni
oporavak traje oko tjedan dana. U ranijem postoperativnom periodu se
može javiti krvarenje koje može spontano prestati ili zahtjeva
kiruršku reviziju. Postoperativno se može javiti i nazalni govor,
koji najčešće spontano nestane nekoliko tjedana nakon operacije. U
manjem broju slučajeva postoji mogućnost ponovnog rasta treće
mandule, osobito ukoliko se operacija izvodi u ranijoj dječjoj
dobi.
Dakle, ukoliko
djeca imaju česte upale grla ili uha, otežano disanje na nos,
hrkanje pri spavanju ili komplikacije kronične upale grla kao što je
peritonzilarni apsces, potrebno je konzultitati specijalista
otorinolaringologa koji će na osnovu podataka o bolesti i na osnovi
pregleda, odnosno lokalnog nalaza u grlu i nosu, utvrditi da li je
potrebno samo dalje praćenje i konzervativno liječenje ili će dati
preporuku o operaciji mandula. Konačna odluka o operaciji mandula
donosi se u razgovoru liječnika specijalista s
pacijentom/roditeljem.